Druga trudnoća - razlike u odnosu na prvu trudnoću!
Evo druga trudnoća je krenula, a ja još ne mogu vjerovati da je već pola puta prošlo. Željela bih vam ispričati svoje iskustvo druge trudnoće u odnosu na prvu jer se, mogu reći, poprilično razlikuju. Mogu reći da moj odnos nije isti, ali ne znači da nije jadnako odgovoran. Samo što se može primjetiti da je moja pozornost bila veća tada nekim sada meni nebitnim situacijama.
U drugoj trudnoći se manje opterećujem, ali jednako me strah - možda sada i još više.
Stoga - Kako je to bilo s prvom trudnoćom, s prvim djetetom?
Test je pokazao "plusić" što je značilo stiže beba. Napokon, rekle bi moje prijateljice. Uzbuđenje, veselje, ali istovremeno strah - sve emocije su se spojile zajedno, Neopisiv je osjećaj da se jedno malo biće krije u tebi, koje će ti promijeniti sve što si do sada mislila da je nepormjenjivo.
Zaista sam bila uzbuđena. Nisam znala što me sve čeka, s čime ću se susretati i kako će se moje tijelo mjenjati. Zato sam i odlučila da želim to sve imati negdje pohranjeno kako bismo se uvijek mogli sjetiti. Pa sam odlučila sve trenutke ovjekovječiti i je tako krenula priča stvaranja "nađeg" fotoalbuma. Slikala sam se, mogu reći često. Slike se popraćene "rastom trbuha" uz sličice ultrazvuka. To mi se učinilo kao stvaranje jedne lijepe uspomene koje ću rado za nekoliko godina gledati. Također po rođenju, uspomene sam slagala po mjesecima. Naravno da sam kupila podloghu i kockicu s mjesecima kako bismo obilježili svaki mjesec do prvog navršenog rođendana. Bila sam poletna i zapravo uživala u svakom trenutku. I nije mi žao, dapače drago mi je, ali moram priznati da sam imala više vremena i "manje stresa". :)
A, kako to sada izgleda u drugoj trudnoći?
Komunikacija s prvim djetetom je jako važna!
Saznala sam da dolazi druga beba. Osjećaji su se vratili kao i u prvoj trudnoći. Baš ekplozija emocija. Ali! Sada je tu još i dijete od dvije i po godine koje je zapravo još uvijek jako malo i koje iziskuje veliku pažnju (posebno jer se radi o turbulentnom razdoblju između dvije i tri godine).
Sada stalno zamišljamo sliku nas četvero i koliko smo blagoslovljeni svime što imamo. Međutim sve stoji na zamišljanju. Već je prošlo "pola puta", a ja nemam ni jednu sliku trbuha. Moram priznati, čak često zaboravim da sam trudna. Okupacija prvim djetetom nosi svoje i mislim da je to i jedan od glavnih razloga što je tako kako je. Ona osjeća promjenu i sve što se događa te zbog toga traži još veću pažnju.
Udarac i javljanje bebe iz trbuha mi je podsjetnik da sam trudna. Sada se i više umaram. Nisam više tako poletna, ne mogu toliko toga napraviti kao što sam mogla u prvoj trudnoći. Sada razumijem rečenicu drugih roditelja kada su mi govorili: "Vidjet ćeš kada ti dođe drugo dijete!" Sada razumijem na što se to odnosilo (iako mi se tada činilo nebitno).
Dolazak još jenog člana u obitelj ima novu težinu, stvara veću odgovornost, više obveza pa tako i ta okupacija oko slikanja će biti vrlo vjerojatno manja. No, to me neće učiniti manje dobrom majkom. U konačnici je najbitnija naša ljubav i posvećenost i to je ono što jednom djetetu treba. Naravno da bih voljela da možda imam vremena napraviti to jednako, ali sada samo znam da to nije toliko bitno.
Osim slikanja i sličnih promjena, ono što bih željela naglasiti je zapravo i puno važnije - uključiti dijete i dati mu "na važnosti" prije dolaska brace ili seke. Za male glavice je to također jedan veliki šok koji oni proživljavaju na svoj način. Ponekad nam se djeca počnu ponašati drugačije, nešto na što do sada nismo navikli od svoje male dječice, ali i to je sasvim normalno.
Djeca pričaju svojim jezikom, traže pažnju kroz neke svoje načine kroz koje znaju da će tu pažnju dobiti. No istovremeno je važno da ju zaista i dobiju. Ja što znam je to da mi nije bitno slikati se svaki mjesec (istina da bih voljela imati lijepe uspomene kao i s prvim djetetom pa da ih kroz nekoliko godina gledamo skupa). Bitno mi je iskoristi svaki slobodan trenutak sa mojom curicom koja će uskoro postati seka, posvetiti joj pažnju koju će ona uskoro nenamjerno izgubiti. Dati joj sebe koliko mogu jer moje vrijeme će uskoro biti podijeljeno na dvije glavice koje neće uvijek imati pažnju kada ju žele.
I zato mi je sada smjernica uključivanje nje u sve aktivnosti s bebom. Puno razgovora, čitanja i igara kroz koje indirektno učimo i navikavamo se na novu situaciju jer ta postepena prilagodba je zaista važna kako bi se i oni nosili s onime što dolazi i kako bi što uspješnije prihvatili novonastalu situaciju.
Nama velikima velike promjene donose mnoge šokove, a kako ne bi tek njima - tako malenima, a tako velikima!
AUTOR TEKSTA: Ljubica Barbir (majka dvogodišnje djevojčice koja je završila Učiteljski fakultet. Živi u Hrvatskoj, ali puno poveznica ima s mamama iz Njemačke. Voli prenositi svoje iskustvo i znanje koje stječe kao majka, ali kroz dosadašnji posao s djecom. Njihovu obitelj očekuje uskoro još jedno dijete koje uskoro dolazi na ovaj svijet.)