Moj carski je bio planirani jer se moj mali nije htio okrenuti

Neki carski rezovi su planirani, a neki hitni. Jedan od razloga za planirani carski je kada se beba u trbuhu ne okrene glavom dole pa se zbog potencijalnih opasnosti ne rađa prirodnim porodom. To je bio naš slučaj iako sam se ja cijelu trudnoću nadala kako će se on ipak okrenuti i kako moj planirani carski će biti prirodni porod.



Foto: www.pixaybay.com

Naša priča ide ovako…

Brzo nakon što sam se preselila u Njemačku, upoznala sam svog muža. Baš smo se lijepo provodili. Bavili smo se sportom, često smo kuhali zajedno i imali prijatelje u gostima. Život je stvarno bio lijep. Brzo nakon vjenčanja ostala sam trudna. Još uvijek se sjećam onih emocija: suza, sreće i velikih očiju kada sam vidjela dvije crte.

Test je pozitivan i mi ćemo imati dijete! Bit ćemo roditelji, mama i tata. Nešto čemu sam se podsvjesno duboku u sebi i nadala!

Trudnoća je bila odlična. Ja sam se osjećala dobro, plod se razvijao i saznali smo da će biti dečkić, što sam ja nekako intuitivo i znala (iako u konačnici zaista nije bitno). Bili smo u nebesima i sve je išlo onako kako smo i željeli. Cijelu trudnoću sam bila aktivna, radila sam do kraja i redovito vježbala. Redovni pregledi kod ginekologice su svaki put potvrdili da bebi ide dobro. Negdje oko 30-og tjedna su me jako počela boliti leđa, pa sam dobila pojas. Rekli su mi da mali sjedi i da je moje tijelo jako usko te da je to uzrok zbog čega me leđa toliko bole. U tom trenu sam zaboravila na moje bolove. Samo ono što sam čula je bilo - beba sijedi!

I onda je uslijedila glava puna pitanja: zašto sjedi, zašto se ne okrene glavom prema dole, što mogu još učiniti da se to promjeni?

Ginekologica je rekla da ima beba još vremena te da nema potrebe za brigom. Ali mene to tada nije smirilo. Jer znala sam da ako se beba ne okrene postoji mogućnost carskog reza. A to je ono što tada nisam htjela! Zašto? Jer sam htjela prirodni porod, u vodi i sa suprugom kraj sebe!. Doduše, iskreno nikada nisam niti razmišljala o tome jer sam eto zdrava i mlada. Mislila sam da je to dovoljan razlog da sve bude onako kako sam i zamislila. I moram priznati da sam se bojala. Počela sam istraživati, radila sam sve vježbe u nadi da će se on okrenuti.

36. tjedan je i on je i dalje bio u istoj poziciji.


Onda su mi ponudili vanjsko okretanje ploda.

Razmišljala sam, i u jednom trenutku sam to htjela, ali nakon istraživanja i razgovara s obitelji i prijateljima odlučili smo da to ne želimo. Da je to tako s razlogom! A pomisao na okretanje mi je bila još strašnija od samog carskog.






Arhiva


Na posljednjom pregledu, krajem 37-og tjedna, ginekologica mi je rekla da je vrijeme da odaberemo bolnicu i da se prijavim za planiran carski rez. Tako sam i uradila. Muž je bio uz mene sve to vrijeme i bio mi je snažna potpora koju sam trebala. Zajedno smo išli u bolnicu, gdje su nam detaljno objasnili proceduru. I onda sam se počela osjećati mirnije.

Sve više i više sam prihvaćala situaciju i pomirila se s činjenicom: “Da, imat ću carski rez, moj mali se neće okrenuti, ja neću roditi u vodi i to je u redu! Bit ću mama kao i svaka te znam da sve što sam učinila i što ću činiti je s namjerom da bude najbolje za naše dijete!“

Puno ljudi mi je govorilo: "Najbitnije je da bude beba zdrava. Nema veze kako se rodi." S tom rečenicom u glavi, potpisala sam sve papire vezane za carski rez, dobila datum i uputstva.


Usprkos svemu možda sam još nekako u dubini sebe osjećala neki strah i tugu, ali to je zbog tih velikih želja i neznanja od svega. Kad smo u 39-om tjednu došli u bolnicu (na posljednji pregled) CTG je pokazao da su počeli trudovi. Bili su neredoviti i ne tako jaki, ali znala sam da je krenulo.

Tamo i tada sam trebala donijeti odluku! Pristajem li na operaciju ili ću čekati i riskirati.

Postala sam majka, dva i po sata kasnije. Došla je moja beba, moj sin, moja sreća. Tek tada sam razumjela rečenicu: "Najbitnije, da bude beba zdrava. Nema veze kako se rodi."

Rodila sam spinalnom anestezijom i sve je išlo jako brzo. Čudan osjećaj - ležati na stolu, gledati okolo, a ne moći micati noge. Biti uz tim doktora i medicinskih sestra, čekajući da ti pokažu tvoju bebu. Anesteziolog je bila super, uvijek mi je dala update: “Evo, noge su već vani, sad će guza itd. To me je veselilo jer sam tako „sudjelovala“ u porodu. Suprug je bio pored mene cijelo vrijeme, nije smio gledati “iza zavjese”, ali mi je bilo dovoljno da je tu.

Evo ga, netko plače - je li to moj sin?! Je li s njim sve ok? Kakav je? Želim ga vidjeti!

Na kratko su mi ga pokazali, pozvali muža da ide s babicom, a mene nakon šivanja su odveli u sobu za buđenje poslije narkoze. Jedva sam čekala da mi donesu moje dijete. Znala sam da je tata s njim pa sam se osjećala sigurno.

Sat vremena kasnije su me doveli u sobu, kod mog sina. I vidjela sam jedno najljepših slika mog života - muž je bio sjedio na stolici, a našeg malog je imao na svojih prsima - koža na kožu, oba mirna i spokojna. U bolnici sam ostala 4 dana, oporavak je bio brz i bol nije bio jaki. Prvu večer sam uzela tablete za bol, dalje mi nisu bili potrebni. Što rade hormoni :)

Svakidašnje obveze, su mi bile lake ali sam se prvih nekoliko sedmica čuvala u smislu da nisam previše hodala ili nosila teške stvari. Imala sa supruga koji mi je zaista značio kao podrška i fizička i psihička.

Sve u svemu, odluka carskog reza za mene je bila najbolja jer je bila najsigurniji oblik poroda s obzirom na situaciju, a na kraju nije bilo onako kako sam si ja sve unaprijed zamislila.


I za kraj drage mame, nemojte se bojati, slušajte svoje srce. Ako odlučite okretati svoje dijete to je vaša odluka i raspitajte se, a ne budite tvrdoglave :) Meni je bilo jako teško ostaviti moju viziju mog poroda u vodi, ali realnost je bila drugačija. Zahvalna sam da sam imala povjerenje u struku i da sam pratila savjet ginekologice.






AUTOR TEKSTA: Ana Lucija Osojnik (Ana je majka trogodišnjeg dječaka koja živi u Njemačkoj od 2015-e godine. Radi kao pedagog u Kindergartenu, a po zanimanju je psiholog. Rodom je iz Slovenije, a u Njemačkoj se zadržala radi ljubavi: ovdje stvara prijateljstva, novi obiteljski život no najviše joj nedostaje mama i prijatelji! Voli kada svoju priču može podijeliti s drugima ako će im to značiti).

46 views
 
Cookie-Einstellungen