Nedostaje mi...!

Prva godina, najteža godina! Kada pokrećeš posao, kada počinješ raditi za nekoga drugoga, kada se odseliš ili kada dobiješ dijete. Jedino prva godina ljubavi je nekako najljepša. S njom često ne razmišljaš i samo se prepuštaš. Ali se trudiš, daješ najbolje od sebe i želiš da uspije kao i svaki segment ovoga čega sam navela. Ali onda prolaze godine, navikneš se i polako prestaješ se truditi jer si postigao što si želio,





Početni zanos je zapravo najljepši osjećaj u svakom periodu našega života. Svaki uspjeh ili pozitivna promjena izaziva najljepši osmijeh na licu. Uzbuđenje je na visokoj razini. I u svemu obožavam tu prvu godinu jer imam neku neopisivu jaku snagu i volju za svime. No voljela bih da taj osjećaj ne nestaje.

Nikada ne žalim za svojim postupcima! Ili iz njih učim ili me potiču da činim još više.

Od kad smo se doselili u Njemačku, niz različitih emocijama me pratio iz dana u dan, a iskreno, prati me i danas. Uvijek postoje oni neki "periodi" gdje je ti je dosta svega, ali onda jednostavno nakon nekoliko dana prođu.

Prvu godinu imala sam volju za sve, htjela sam da dokažemo da mi to možemo i da ostanemo. Nikako pobjeći od početnog straha - što ako ne uspijem? Što ako se moram vratiti kući? Naravno, ne bi bilo ništa, ali lagali bismo kada bismo rekli da u nikome od nas se nije skrivao taj osjećaj. Kao što je postojao strah kada sam dobila dijete? Hoće li biti gladna? Hoću li znati prepoznati svaki plač, hoću li moć probuditi na svaki trzaj u noći? Što ako ne radim sve kako treba? Niz različitih emocija se događao u meni i oko mene. Jedino nas je ljubav držala. Davala snagu i bodrila kada je bilo najteže. Ona ljubav koja nema granice. Dani i godine prolaze, baš u svemu, ti se samo prilagođavaš. Prihvaćaš nove stvari, novu okolinu, nove metode i nosiš se s novim izazovima. Prestaje ti biti važno nešto što te je nekada zaista zamaralo. Spoznaješ nove vještine, novu hrabrost i novu sebe. Ali unatoč svemu, toliko puta se sjetiš koliko ti nedostaje sve ono od prije.

Nedostaje mi obitelj i podrška. Prijatelji i zajednička druženja. Često mi nedostaju trenutci koje sam imala nekada prije.

Nedostaje mi obitelj. Neopisivo. Podrška mame, njezin zagrljaj, ručak, da mi pričuva malenu kako bismo muž i ja imali trenutak za sebe. Nedostaje mi odnos koji smo nekada imali, on i ja! Da se ne svađamo toliko puta oko sitnica. Jeste li i vi se počeli svađati puno više od kada su došla djeca?

Nedostaju mi kava i prijatelji te odlazak u naš zajednički kafić u kojem nas znaju kao doma. Bijeli, topao kruh iz pekarnice kojeg pojedeš na putu do kuće. Subotnja špica, štikle i druženje bez potrebe da budeš nekome na usluzi. Nedostaje mi kino i more. Želim biti prisutna u životima svojih dosadašnjih ljudi. Nedostaju mi spontane kave i posjeti kod kuće. Nedostaje mi frizer i pediker. Od kad smo postali roditelji čini mi se da se često taj osjećaj još više pojačava. Nekako sve više primjećuješ i fale ti sitnice koje si ti imala. Hrana, parkovi, dječje igraonice. Smijeh i grljenje te pjevanje nasred ceste.

Baš često sve mi to nedostaje, kao i tebi. Vjerujem da je doba Corone posebno pridonijelo ovomu svemu.

Ali onda jedan dan, nekada dva se isplačem, izbacim to iz sebe, preispitam se i sjetim zašto sam ovo odabrala. Izvučem svaku pozitivnu stranu i nastavim dalje. Volim njemačke parkove, red i disciplinu koji me mnogo puta izbace iz takta, svejedno upravo radi njih sam i došla. Volim njemačku pivu i mogućnost koju mi je pružila ova zemlja. Istina je da ne volim ovu hladnoću i otuđenost, ali suprotstavljam joj se. Zašto ja ne bih bila ta koja će širiti toplinu i povezivati ljude u svome domu te im pokazala kako mi to radimo. Ne znači da se i u tome moramo prikloniti.

Sama sebi kažem, a kažem i tebi: "Hrabra si što si se odlučila na svaki novi korak - novi posao, novu zemlju, novi grad, novi život. Nije lako spakirati svoj život u nekoliko kofera. Nije lako ne biti svaki blagdan s obitelji, ne imati bake i djedove na rođendanima djece. Teško je kada moraš sve sam bez mogućnosti oslonca na druge. Ali zato si svoja, zato ti i tvoja obitelj imate nešto. Važno je da iz kriza izvučemo najbolje što možemo i da im se ne dajemo.


Sve ima svoje zašto, i zato se tebi događa upravo to što se događa, a ti si osoba koja će odlučiti kojim očima će gledati i koju pouku iz svega toga će izvući.







28 views
 
Cookie-Einstellungen