Naša prilagodba na jaslice!(Eingewöhnung Kinderkrippe)

S obzirom na to da su deveti i deseti mjesec često vrijeme prilagodbe na vrtić, mislim da je dobro da obradim ovu temu kao zaista jako bitnu. Mi smo proces prilagodbe upravo završili pa ću podijeliti naše iskustvo.





Važno je naglasiti da prilagodbe nisu svugdje iste i da se one razlikuju od vrtića do vrtića, kao i od zemlje do zemlje. Naša prilagodba za jaslice je trajala nešto malo više od mjesec dana. Sve su radili postepeno, s namjerom kako bi dijete dobro i bez stresa prihvatilo okolinu koja je za nju nepoznata. To me zaista činilo sretnom (jer kad čujem kako neki moraju ostaviti dijete - ponekad već prvi dan) mi smo zaista u prednosti. S obzirom da dolazim iz Hrvatske, pratim jako puno mama koje tamo žive, pa je tako deveti mjesec na društvenim mrežama bio "okrunjen" informacijama i slikama djece u vrtiću te dijeljenjem iskustava. Naša priča je malo drugačija.


Odlučili smo početak jaslica s godinu i pol, ali nažalost plan nije uspio kako smo mi zamislili. Prvobitno sam se morala vratiti na posao nakon dvije godine, ali nažalost Korona je uzela svoje. Kako je vrijeme odmicalo, bile smo jako usamljene. Nismo imali mnogo prijatelja za druženje, njoj je bila potrebna socijalizacija, a meni vrijeme da se vratim poslovnom svijetu i poradim malo na sebi. Jaslice su meni postale sve veća želja.





Vrtić u Njemačkoj je zaista teško dobiti, posebno jaslice. Važno je prijaviti se na vrijeme (odnosno što je prije moguće) jer postupak ponekad može trajati zaista jako dugo.


Kako je sve počelo? (Kada smo se prijavili, kada smo dobili mjesto i kako je sam proces prilagodbe izgledao?)


Prijave za vrtić odnosno jaslice su bile u određeno vrijeme (što se tiče ovog područja gdje mi živimo) i rezultati otprilike mjesec dana nakon. Važno je reagirati i prijaviti se na vrijeme jer mjesto u vrtiću je zaista teško dobiti. Mi smo godinu i pol čekali bez odgovora. Da moj porodiljni nije uskoro isticao, možda bismo čekali još uvijek.


Mjesec dana prije početka smo išli na sastanak kako bismo dobili sve potrebne informacije, obavili potpisivanje ugovora, upoznavanje grupe i cijelog vrtića. Morali smo donijeti U-Heft i Impfung Pass ( važno je informirati se kod dječjeg doktora o kojim cjepivima i pregledima se radi). Pri samom upoznavanju grupe, moja kćerka im se oduševljeno pridružila. Bilo je zaista divno vidjeti kako se ona tomu veseli. Obilazak vrtića za nju je bio prava zabavna igra, a nama pozitivna nada da će to s njom odlično funkcionirati.

Prvi dani su trajali po sat i pol te cijelo to vrijeme sam ja bila s njom. (Jako je važno da je jedan roditelj konstantno prisutan u cijelom procesu prilagodbe, ako je to moguće). Moram reći da ona nije znala njemački, krenula je u vrtić s nešto više od dvije godine, do sada nikada nije ostala na spavanju kod nekoga ili provela cijeli dan bez mene. Imala je priliku da je mjesec i pol dana čuva baka, ali maksimalno odvajanje od mene je bilo kada bi one išle van. Što se tiče njemačkog, mi ju nismo učili jer smatramo da će ona to naučiti sama kroz vrtić i okruženje uz koje će odrastati. Nama kao roditeljima je važno da ne zaboravi materinji jezik, a k tome ima mogućnost od početka govoriti barem dva jezika. Znala je reći kako se zove, koliko ima godina, kada treba na toalet, vodu i "nein". No u prvim danima vrtića, njoj je sve postalo "Nein!"

Za nju je ovaj početak zaista bio stresan. Bio bi i za svaku odraslu osobu, a kako ne tek za dijete. Međutim od djece često imamo prevelika očekivanja već u samome startu. Super mi je bilo to što nisu sva djeca odjednom imali svoj tzv. prvi dan. Rasporedili su ih po mjesecima kako ne bi kretali svi odjednom i kako bi se pojedinačno mogli posvetiti djeci.


Da se vratimo dalje na tijek. Četvrti dan je nastupilo prvo razdvajanje i to samo na petnaest minuta. Meni se to činilo zaista kratko, ali za nju je zapravo ispalo jako dugo. Iako smo se pripremale na sve: na događaje, na promjene, znala je da ću kratko izaći, ali u tom trenutku nisu vrijedile nikakve priče. Samo je htjela biti uz mene. Sjedila sam u hodniku te slušala njeno plakanje. Grozan osjećaj, srce mi hoće puknuti, a s druge strane svjesna sam da to mora proći. S obzirom na njenu reakciju, odlučili su da će sljedeći dan biti opet isti. No opet identično! Imala je strah biti s nepoznatim ljudima, nije znala kako im se obratiti osim s "Nein!" i bila je poprilično ljuta. Doma sam jako puno s njom pričala, rekla da joj je teta zamjena kada mene nema, ali da ću ja po nju uvijek doći. Također smo napravile narukvice koje nas povezuju i koje ćemo nositi kada nismo skupa kako je i certificirana savjetnica za razvoj i odgoj pokazivala primjerom. Pokušala sam i s taktikom da pri ulasku prvo kažemo "Dobro jutro", a zatim "Guten morgen" i upalilo je. Također, njena teta je naučila neke riječi na hrvatskom i time se povezala s njom. Vjerujem da se počela osjećati sigurnijom nakon tih nekoliko koraka.

Polako je počela prihvaćati novu okolinu. "Nein" je postalo "Ja", uzela je stolicu i sjela u krug s njima kako bi pjevali.

Pri povratku kući pričala je o svemu što je tamo radila, svoju tetu je počela grliti na svakom odlasku kući, počela je koristiti njemačke riječi, ali i konstantno je ponavljala: "Mama će otići i mama će se vratiti!"

Važno joj je bilo osjećati sigurnost da može tu ostati, ali da je nitko neće zauvijek tu ostaviti te da će se mama ili tata uvijek vratiti.

Taman kada je ona polako sve počela dobro prihvaćati, razboljela se. Naravno, vrtić krene i dijete odmah bolesno. Tu je propustila tjedan dana prilagodbe koji bi nam vjerujem puno značio. I nakon tri tjedna postupak je i dalje trajao i njen boravak je bio relativno kratak. Sva sreća da ja nisam morala raditi pa sam mogla to prolaziti i biti s njom. Realno, cijelo to vrijeme je i dalje bila ovisna o meni, a i ja o njoj. Nisam mogla ništa planirati jer sam mogla očekivati u svakom trenutku poziv da dođem po nju. Ovo je jedina mana za roditelje koji si to ne mogu priuštiti, koji ne mogu priuštiti mjesec ili dva izostajanja s posla radi prilagodbe djeteta. No s druge strane, važno je da se dijete osjeća sigurno i da vrtić dobro prihvati, a ne raditi nešto na silu i bez pristanka. Teta je rekla da ne želi da joj sve to bude veliki šok i mjesto na koje ne želi dolaziti, s čime sam se ja u potpunosti složila.

Nakon tjedan dana izostanka, mislila sam da ćemo morati sve ispočetka. No, ispalo je bolje nego što sam očekivala. I napokon je počelo spavanje. U to sam bila uvjerena da neće prihvatiti, no pogriješila sam. Spavala je u vrtiću bez problema, iako je to do sada činila u 90% slučajeva isključivo sa mnom. Prestajala je plakati, kući je počela pjevati pjesmice i ponavljati radnje koje rade tamo. Danas, nakon nešto više od mjesec dana možemo reći da je prilagodba završila, ali njeno učenje i prilagođavanje na nova pravila i nove izazove tek počinje. Ja napokon imam vremena posvetiti se malo sebi i iskoristiti vrijeme da radim stvari koje sam i planirala. Još uvijek se ne mogu naviknuti na prijepodnevnu tišinu, ali svi se privikavamo novonastalim situacijama. Kako ona, tako i ja.

Toliko joj se veselim kada dolazi kući i volim onda nadoknaditi to vrijeme koje nismo bile skupa, ali isto tako mogu reći da sam zaista odmornija što mi je često nedostajalo u ovom periodu.


Da se razumijemo, svako dijete je individua za sebe, svatko nosi drugačiji karakter i svakome treba različito vrijeme prihvaćanja novih ljudi i nove okoline. To sve skupa može potrajati i puno duže što je sasvim redu. Bitno je biti spreman na sve što prilagodba donosi. Mislim da je važno razumjeti i poistovjetiti se s djetetom, dati mu šansu i vremena na adaptaciju kako na sve ostale novonastale situacije, tako i na vrtić.





41 views
 
Cookie-Einstellungen