Tra la la la, la la la, ide sveti Nikola…

Dolazak svetog Nikole ili krampusa? Koga čeka iznenađenje slatkiša, a koga šiba? Stiže uzbuđenje za djecu jednako kao i za roditelje!


Dan danas se sjećam čišćenja čizmice i stavljanja uz prozor te željnog iščekivanja što će me dočekati ujutro. Kao djevojčica sam zaista vjerovala u priču da sve te slatkiše donese sveti Nikola. Uvijek sam se nadala da me šiba neće dočekati jer joj nekako nisam bila naklonjena. Čak se sjećam tog osjećaja ako je pronađem u čizmici - značit će da nisam bila dobra. I zaista, nikada me nije dočekala! Je li to zato jer sam zaista bila dobra ili samo zato što je mama to tako prikazala. :)





Ti dani su mi se posebno urezali u sjećanje!

Sjećam se tog dana u vrtiću (maloj školi)! Bilo je kasno poslijepodne i već je pao mrak. Roditelji su nas čekali pred vratima, a onda se začula zvonjava. Kroz hodnik se vidjelo crveno odijelo velikog čovjeka s kapom na glavi, bijelom bradom i nosio je vreću. Ali nije bio sam! Uz njega je hodao još jedan, obučen ju crno i zvali smo ga krampus. Njega sam se prepala! Ostala uz mamu gdje mi je bilo sigurnije bez obzira na to što je sveti Nikola dijelio poklone. No ono što znam je da sam bila sretna, baš kao pravo malo dijete kada mi je u ruke uručio šuškavu vrećicu. I to su sitnice koje dijete zapamti.

E tome smo se mi veselili. Djetinjstvo se kroz takve situacije pamti. Dugo sam vjerovala da slatkiše donosi upravo taj striček obučen u crveno iako mi je mama već dala na znanje kako to obavlja ona. Ali, htjela sam vjerovati u tu priču! i vjerovala sam dugo! Čak i kada sam čizmicu prestala stavljati uz prozor, potajno bih ju noć prije očistila i ostavila u hodniku. Uvijek sam težila imati što veću čizmu jer sam vjerovala da ću samim time i više poklona u njoj naći. Tada se nije imalo i nije se kupovalo kao danas! Tada se nisu dobivale igračke! Roditelji su se trudili obilježiti trenutak, a mi smo to itekako voljeli! I nismo tražili ništa više.


Na dan svetog Nikole svi su prepričavali što su pronašli u čizmici.

Čizmica za svetog Nikolu nas je dugo dočekivala uvijek na neki način puna - uvijek uz neki simbol našeg Nikolice, da se zna da smo bili dobri te godine :) (iako je mnogo puta, moram priznati nismo ni zaslužili). I to je, mogu reći, nešto što mi je toliko urezano u sjećanje te zbog čega želim i svojoj djeci prenijeti isti osjećaj, isto uzbuđenje ili barem stvoriti sličnu priču.

I naša djeca danas vesele se najčešće upravo slatkišima i tim sitnicama. A jesmo li ih mi razmazili? Dajemo li im previše ili nadoknađujemo svoje propušteno? Pogotovo ovdje u Njemačkoj gdje su slatkiši poprilično jeftiniji i na dohvat ruke u svakom trenutku, na svakom kutu prodavaonice. S obzirom na dostupnost dovodimo li se u situaciju da kupujemo sreću na druge načine. Često se i međusobno uspoređujemo pa želimo dati svojoj djeci što i druga dobivaju. Ne želimo im nešto uskratiti i mislimo da su tako ispunjeniji što u konačnici i nije uvijek tako. Radimo li pogrešno kada kupimo igračku i stavimo u čizmicu? (Odgovor se nalazi samo u nama i našim mišljenjima).

Danas, kada sam majka i kada imam dijete koje polako počinje shvaćati “što sveti Nikola, a što krampus donosi” želim da vjeruje. Želim da se veseli! Djeca su djeca i trebaju kroz svoj način učiti iz prenesenog, kako bi kroz te priče spoznavala realnost svijeta. Kako bi učili o emocijama i razumijevanju. I zato apsolutno podržavam priče o najljepšem mjesecu u godini.

Veselim se skupa s njom čišćenju i punjenju čizmice, a još više njenom uzbuđenju kada ugleda poklončiće ujutro! I to je onaj dan kada jutro može započeti sa slatkišima! :)



AUTOR TEKSTA: Marija Maras

12 views
 
Cookie-Einstellungen