Trudnoća je bila savršena, sve do jednog trenutka…

Oduvijek nam govore da vijest o trudnoći čuvamo prva tri mjeseca i da se tada najviše pazimo jer upravo u ta tri mjeseca se nadamo i iščekujemo hoće li trudnoća uspjeti i brinemo se da bude sve u redu.

No, jesu li upitna samo ta tri mjeseca?

Trudnoća je devet mjeseci kroz kojih dijete raste u nama! Devet mjeseci promjena, rasta i razvoja! Devet mjeseci umjerenosti i iznenađenja u svemu!

Svatko ima svoju priču, a ovu priču piše jedna mama koja želi poručiti…tebi koja trebaš roditi svoju bebu za nekoliko mjeseci ili nekoliko dana, tebi koja svoju djecu odgajaš, tebi koja svoju bebu sanjaš…..

Drage mame i buduće mame, piše vam mama jedne djevojčice od 11 mjeseci.

Počnimo ispočetka. Spoznajom trudnoće muž i ja osjećamo neopisivu sreću, posebno jer smo bebu jako priželjkivali i test je napokon pokazao plusić, da je ona tu - s nama! Malo smo ju i u tajnosti držali zbog sigurnosti hoće li sve biti u redu. S trudnoćom je sve bili kako bi i trebalo biti, baš jako lijepa trudnoća. Kratke mučnine u prvom razdoblju, ali poslije sve odlično i pred kraj klasična žgaravica jer je gospođica imala puno kose (tako bar kažu).😁

U 35.tjednu javile su mi se lažne kontrakcije pa mi je doktorica rekla da više mirujem da ne bi došlo do prijevremenog poroda. Tako je i bilo, smirila sam se kako bi sve bilo u redu s mojom bebom, mojom djevojčicom. Termin je trebao biti 16.04.2021!

29.03.2021. sam imala pregled, to je bio ponedjeljak koji ću zauvijek pamtiti! Taj dan je stigla moja djevojčica s plavim okicama na svijet, ali nažalost ne i na način kako smo muž i ja zamišljali.


Na pregledu je vladalo uzbuđenje jer ću znati što se događa u trbuhu s mojom djevojčicom. Spajaju me na ctg, ali vidim da su nekako zabrinuti no ništa mi ne govore. Dolazim kod doktorice na pregled, ona mi govori da će me pregledati, ali da nešto nije u redu s bebom. Radi mi ultrazvuk preko trbuha kako bi bila sigurna da je sve u redu. Plodna voda, u redu! Pupčana vrpca također, ne vidi ništa neobično kao npr. da se omotala negdje ili nešto. No govori mi kako će me još jednom spojiti na ctg kako bi bila sigurna, ali će u međuvremenu zvat hitnu kako bi me odvezli u bolnicu. Hitna je došla u roku 2 minute. Došli su po mene, ja se dobro osjećam, nemam nikakve bolove ni ništa. Mogu se normalno i samostalno kretati. Ali javio se nemir u meni zbog osjećaja straha za moju bebu.

Jedino čudno što je bilo taj vikend je da se moja beba malo manje kretala u trbuhu. Nisam si htjela stvarati stres i sama sebe sam smirivala riječima: "To je sve zato što se bliži kraj, dolazi porod. Sve je u redu."

Dolazim u bolnicu, spajaju me ponovno na ctg, ali sve isto. Medicinska sestra dolazi i govori mi da beba mora hitno van i da će mi napraviti carski rez. Šok! Kakav carski rez, nisam ni pomišljala na to, niti znam išta o tome?! Sto pitanja u glavi, ali na sve spremna samo da moja beba izađe živa i zdrava. Anesteziolog dolazi razgovarati sa mnom jer ću dobiti spinalnu anesteziju u leđa, objašnjava mi sve moguće rizike i ostalo. U međuvremenu javljam suprugu da će biti carski rez, da dođe u bolnicu i donese moju torbu za bolnicu te bude uz mene.

Sve se dogodilo tako brzo. Već sam u sali na stolu, muž je kraj mene, anestezija je počela djelovati i porod kreće. Muž gleda na sat kad ćemo čuti prvi plač naše princeze. U jednom trenutku prilazi nam medicinska sestra i čestita. Curica je, jeste znali? Kako, kad se rodila, nismo je čuli!? U istom trenutku presretni jer je tu s nama, ali zabrinuti jer nismo čuli taj prvi plač. Muž odlazi da ju vidi, dok mene ušivaju. Izvode me, muž mi pokazuje sliku. Prekrasna je, moja djevojčica. Je li sve u redu, pitam ga? Odgovora da ne zna puno, ali da mora na intenzivnu njegu. Opet šok!? Šta se događa?

I tako tek na pregledu, nakon 6 tjedana, kod moje doktorice saznajem što se zaista dogodilo.

Beba je doživjela stres, koji nije povezan s mamom.


Moguće da je uhvatila rukicom pupčanu vrpcu, tako da nije imala dotok hrane, vode i svega što je potrebno. Meni je rečeno samo, plodna voda je bila zelena i beba je pothlađena. Moja djevojčica je bila 10 dana u bolnici, a ja 5 dana. Teško je opisati brigu i osjećaje tih dana.

Foto: Nalaz (Arhiva)


Danas je ona zdrava i jako borbena djevojčica kao i prvog dana. Naš lavić se izborio za svoj i uljepšao naš život.

Zato drage buduće mame, želim vam samo reći: ”osluškujte svoje tijelo i svoju bebu”. Važno je reagirati na situacije radi sigurnosti; ako osjećate i najblaži pokret ili nešto što vam ne ulijeva sigurnost te stvara nemir javite se svom doktoru ili u bolnicu.

Ova priča ima lijep kraj, onakav koji svatko priželjkuje! Želimo ga i tebi, tvojoj bebi i obitelji! Ovo je podsjetnik da se stvari lako mogu okrenuti i onda kada se najmanje nadamo.

AUTOR TEKSTA: Autor bloga

133 views
 
Cookie-Einstellungen